Opet, opet, opet i opet — kao da se ništa nikada ne menja. Po ko zna koji put stigla je naredba sa vrha, iz iste one potrebe da se ovaj grad ponizi, da se svaki čovek koji u njemu živi oseti kao meta. Sinoć, ispred Banovine, umesto podrške Jaćimoviću da prođe mirno i dostojanstveno, dobili smo još jedno pokazivanje sile koja sa zakletvom, uniformom i kodeksom veze nema.
Kordon je opet bio razularen, sastavljen od ljudi koji kao da su zaboravili šta im je posao. Umesto profesionalnog postupanja, čule su se rečenice koje ne bi smele da izađu iz usta onih koji treba da brane narod, zakon i ustav: „kada ti polomim rebra onda ćeš vikati“, „jebaćemo vam sve po spisku“, i još nekoliko “doskočica” koje više ni ne iznenađuju. Navikli smo da to ovde ne ide drugačije, ali navika ne znači da je normalno.
U njihovim očima vidi se nešto što ne bi smelo da bude prisutno kod onih koji nose uniformu — toliko mržnje i želje da povrede da je teško poverovati da su tu da štite bilo koga. U Novom Sadu prebijanja su postala sistematska, kao da im je posebno zadovoljstvo da polupaju lobanju nekom najboljem studentu ovog grada ili da devojčicu udare štitnikom u glavu. To rade oni koji su, kako deluje, i fizički i mentalno impotentni, pa onda svoju nemoć iskaljuju na onima koji im ništa nisu učinili.
Nije to sve. Sinoć je u kordonu bila i prikaza koja je pljunula devojku ispred sebe. Bez povoda. Bez ikakvog razloga osim potrebe da ponizi. Sve hrabri momci, kako bi rekli oni koji vole da se kriju iza uniforme, a ne iza sopstvenog obraza.
Izgleda da ovaj grad još nije doživeo nešto što će ga konačno probuditi, iako se u poslednjih godinu dana izdešavalo dovoljno toga što je moralo biti sankcionisano. Ali nije. Umesto sankcija — dobijamo poruke sile. Umesto reda — dobijamo mržnju. Umesto zakona — dobijamo…?
Završite sami ovu rečenicu.
Kako dalje?
Neka pokaže vreme.