Da, dugo traje. Da, postalo je teško. Da, mnogi su umorni i pitaju se ima li sve ovo smisla. Ali baš sada – kad veruju da smo slomljeni – počinje najvažniji deo. Oni računaju na naš umor, na naše razočaranje, na to da poverujemo da se ništa ne može promeniti.
To je njihova taktika: čekaju da se predamo, da spustimo glas, da sami ugasimo iskru. Da nas vrate 30 godina unazad, u vreme straha, ćutanja i poniženja. Da ponovo delimo tišinu koja im odgovara.
Zato ne smemo stati. Svaki naš korak, svaki glas, svaki transparent – bode ih u oči jer podseća da nisu večni. Da su samo prolazna epizoda u ovoj zemlji.
Ako sada odustanemo, oni će reći da su bili u pravu, da narod voli lance. Ali ako izdržimo – makar i još jedan dan duže nego što oni mogu – pokazaćemo da sloboda nije luksuz nego pravo.
Ovo nije kraj. Ovo je trenutak kada se odlučuje hoćemo li gledati svoju decu kako odrastaju u istom blatu ili ćemo im ostaviti čvrsto tlo pod nogama.
Držite se. Jer kad oni osete da nas ne mogu slomiti – tada će se slomiti oni.
I da im poručimo! Džaba ste krečili.